Tweety
Već u 3. stoljeću pr. Kr. Rimljani pokazuju težnje prema istarskom poluotoku i to zbog gospodarskih i političkih razloga. Godine 221. pr. Kr., histarska plemena počinju gubiti samostalnost, a na njihov teritorij dolazi rimska vojska s ciljem kažnjavanja histarskih gusara, što će dovesti do razrušavanja naselja Histra uz obalu. Tit Livije u svojim spisima spominje Histre za vremena rimskog odlučujućeg pohoda - u tim spisima se spominju dva kralja iz 2. stoljeća pr. Kr., što dovodi do zaključka da su Histri bili na pragu oblikovanja vlastite države.
Zbog konstantnih sukoba s Histrima, Rimljani 181. godine pr. Kr. kao vojnu bazu osnivaju Akvileju. Godine 177. godine pr. Kr. pada Nezakcij, kada je i prekinut samostalan razvoj Histra. To područje otada se nadzire sporazumnim dogovorom između Rimljana i histarskih zajednica – doduše, u to vrijeme Istra nije bila u cijelosti rimska, ali su Rimljani uspjeli osigurati odgovarajući nadzor u njezinom većem dijelu. Također su oteli veći dio zemljišta od autohtonog stanovništva kojeg je naselilo kolonijsko stanovništvo, gdje su se organizirala prostrana imanja. Preostalo zemljište pripalo je autohtonom stanovništvu, ali uz određene uvjete, konkretnije, za korištenje za lov i(li) ispašu.
Histri su bili ograničeni sužavanjem gospodarske i političke autonomije, imali su zabranu gusarenja, pristupa rimskoj vojsci te zabranu razmjene dobara sa susjednim plemenima, s kojima su razmjenjivali osnovne predmete za život. U 1. stoljeću pr. Kr., za vrijeme Cezara, na već naseljenim mjestima, utemeljene su mnoge rimske kolonije (colonia Iulia Pola), gdje je naseljeno do tristo stanovnika.[1]
Gradovi na istarskoj obali uvijek su bili lojalni rimskoj upravi i nisu sudjelovali u građanskim ratovima. Za vrijeme Oktavijana, grade se poznati spomenici poput slavoluka Sergijevaca, amfiteatra u Puli te Augustova hrama, kroz koje možemo pratiti procvat rimskog urbanizama i graditeljstva i u kolonijama. U tom uglavnom mirnom razdoblju, istarski poluotok doživljavao je i gospodarski i društveni procvat. Car August proširit će područje Italije priključenjem većeg dijela istarskog poluotoka sjevernoitalskoj pokrajini Veneciji, čime nastaje i deseta italska regija – Venetia et Histria. Istra je podijeljena na tri dijela prema kolonijskim gradovima Pule, Poreča i Trsta.[1]
Proces romanizacije u Istri, koji je kulminirao prihvaćanjem latinskog pisma, umjetnosti i kulture, ne širi se samo iz novoutemeljenih posjeda u unutrašnjosti Istre već i iz priobalnog područja gdje su vlasnici bili carevi i članovi carske obitelji. Za vrijeme rimske vladavine, privreda u Istri se temeljila na uzgoju pšenice, maslina i vinove loze, a uz obalu na ribolovu i uzgajanju školjaka, o čemu govore i antički pisci Plinije i Kasiodor.[1]
Društveni i javni život odvijao se na forumima kao i ostatku antičkog svijeta, a u vilama rustikama i manjim vilama postojali su larariji i domaća svetišta gdje su nađeni zavjetni žrtvenici grčkim, italskim, orijentalnim te autohtonim božanstvima. Romanizacija je postupno utjecala na starosjedilačko stanovništvo, prekinula je razvoj tradicijske autohtone kulture i stopila se s tekovinama rimske civilizacije. Prvo je napredovala u obalnim područjima, ali se s Augustom širi i u unutrašnjost Istre.
Na području pulskog agera otkriven je velik broj zavjetnih žrtvenika koji spominju autohtona božanstva. Većinu tih žrtvenika dali su posvetiti orijentalci, koji nakon naseljavanja više vjeruju u snagu autohtonih kultova, nego u službena rimska božanstva. Autohtono stanovništvo očuvalo je običaj pokapanja, odnosno spaljivanja pokojnika te unošenja pepela izravno u jamu bez ikakvih urni.[1]
Pod ostalim carevima Istra se nije previše mijenjala. U doba Hadrijana u 2. stoljeću po. Kr. podijeljena je na četiri upravna područja kojim su upravljali konzuli. Nakon 395. dijeli sudbinu zapadnih pokrajina Carstva, kada je dolazak barbara započeo gospodarsku i društvenu dekadenciju.