Bogat duhovni život kod autohtonog stanovništva antičke Istre bio je odraz njihove kulture i društvenog života koji su se razvijali kroz stoljeća. Zahvaljujući duhovnoj ostavštini mogu se složiti neki od djelića svakodnevnog života domaćeg stanovništva. Autohtoni su kultovi na istarskom tlu u rimsko doba bili popularni i istodobno se štovali kao i carski kultovi, odnosno autohtoni i carski kultovi imali su isto značenje. Tome je pridonijela rimska tolerancija na nerimsku religiju. Koloni, oslobođenici ili robovi brzo su prihvatili domaću religiju zajedno s rimskom državnom i stavljali se pod njezinu zaštitu, najvjerojatnije radi osiguranja boljih životnih uvjeta na novim prostorima.
Najuvjerljiviju analizu autohtonih istarskih kultova načinio je J. Medini koji je opisao pojedina božanstva, izvršio katalogizaciju spomenika, njihova podrijetla te podrijetla dedikanata.[2]
Rimska okupacija Istre bila je 177. godine pr. Kr., a do dolaska Rimljana na njezinu su se području uglavnom štovala ženska autohtona lokalna božanstva. Iako je u 12. godini pr. Kr. došlo do graničnih i etničkih podjela – naime, tada je granica carstva pomaknuta na rijeku Rašu, čime su zapadna, srednja i južna Istra postale dijelom desete italske regije Venetia et Histria, a istočna je ušla u sastav provincije Dalmacije (kasnije Liburnija) – religija i kult autohtonih stanovnika još od prapovijesnog vremena u odnosu s grčkim i rimskim religijama može se pratiti na području cijele Istre kroz antičko doba. Autohtona božanstva poznajemo s ostataka votivnih spomenika i njihovih natpisa podignutih u rimsko vrijeme. Iznimka je momumentalna prapovijesna skupina skulptura žene koja rađa (Magna Mater) i muškog božanstva (jahač).[1]
Skulpture su pronađene u Nezakciju, poznatom utvrđenom gradinskom naselju nastanjenom još od prapovijesti, koji se smatra glavnim gradom plemena Histra. Prema Titu Liviju, Rimljani su osvojili Nezakcij 177. godine pr. Kr., kada su se sukobili histarski kralj Epulon i vojnik rimskog vojskovođe Marka Klaudija, Pulhra. Histri su se inače nalazili na prostoru cijelog Istarskog poluotoka i bili u dodiru s ostalim plemenima, kao npr. s Karnima – granica na zapadu do rijeke Rižane, ili s Japodima, gdje je granicu predstavljala Ćićarija na sjeveru.[2]
Jedan od najbitnijih razloga za napad Rimljana na Histre bilo je gusarstvo kojim su ometali plovidbu sjevernim Jadranom. Rimljani su ih napali već 221. godine pr. Kr., ali su se tada zadovoljili samo usmenim obećanjem o nenapadanju. Rimljani će kasnije, 177. godine pr. Kr., postaviti niz vojnih točaka duž obale. Ipak, u to vrijeme još nije zapravo započela romanizacija Istre, jer još nema tragova naseljavanja.[3]
Nakon 1. stoljeća po. Kr. Nezakcij stječe status municipija, a osim tog važnog statusa, on nosi status i najstarijeg autohtonog kulturnog i kultnog središta Istre. Postojala je velika povezanost s helenističkim svijetom, što je vidljivo iz ukrasa na kamenim pločama, odnosno arheološkim materijalnim dokazima. Tamo je zastupljen jedan od najznačajnijih kultova od prapovijesnih vremena – kult plodnosti (Magna Mater), koji je došao s Istoka, a manifestira se u obliku žene koja rađa, a kako se ta skulptura u Nezakciju kao dvojstvo nalazi sa skulpturom jahača kojem je reljefno istaknut falus, definitivno se povezuje uz kult oplodnje i rađanja. Takvo prikazivanje u antičkoj umjetnosti u monumentalnoj kamenoj skulpturi nigdje nije prikazano na takav realističan način.[1]
Na području Istre samo nađen je samo jedan spomen na jedino muško autohtono božanstvo, što je začuđujuće jer je u antičko doba bilo poznato puno muških božanstava. Radi se o Melosoku Augustusu, a smatra se da ranije spomenuti prapovijesni nalaz konjanika možda predstavlja ovo autohtono božanstvo. Postoji još jedan prapovijesni nalaz koji pokazuje autohtone božanske značajke, a to je Dvojna glava. Prikazan kao skulptura sa sijamski spojenim glavama, s dva lica, a podsjeća na Jan(us)a Bifronsa, najstarije latinsko božanstvo, boga svih početaka. Skulptura je napravljena tako da podsjeća na likove Kora s atenske Akropole, u čemu je zamjetan grčko-arhajski utjecaj, ali smatra se, uzmemo li u obzir da su Histri bili povezani s Etruščanima, kao i neke sličnosti sa skulpturom Apolona iz Veja, da bi izvor ove skulpture mogao biti italski.[1]
Svi navedeni bitni nalazi nađeni su u Nezakciju, koji pokazuje da je kroz prapovijest i antiku bio središte kulturnih, trgovačkih i religioznih putova u Istri i to zahvaljujući Histrima. Tamo se kroz antiku, ali i svojevrsni autohtoni proces, štuje i kult plodnosti povezan s Magnom Mater, odnosno štovanjem Velike Majke. Taj kult rasprostranjen je po cijeloj Istri pa ga nalazimo i u Puli na zavjetnim natpisima, a nađen je i natpis iz naselja Jesenovik u kojem se navodi taj kult.
U antičko vrijeme, istarski je poluotok bio poprište štovanja velikog broja autohtonih ženskih božanstava čija su se imena, u jednoj od dvije varijante, sačuvala uglavnom na žrtvenicima. Od božanstava koja su pronađena i koja se štuju kroz cijelo rimsko razdoblje najvažnija su: Borija (Boria), Trita, Nebre, Sentona, i Eja (Eia) ili Ica i Irija Venera.[1]
Budući da su Rimljani imali iznimnu toleranciju što se tiče religije i vjerovanja, autohtona su se božanstva mogla štovati usporedo s rimskom božanstvima. U istarskim se područjima to radilo na tršćanskom, pulskom i porečkom ageru. Smatra se da su autohtoni kultovi u antičkoj Istri bili pod utjecajem helenističkih vjerovanja na antičkomSredozemlju, a također se smatra da su na njih uvelike utjecali Etruščani. Velika rasprostranjenost ženskih kultova ukazuje na prevagu matrijarhata, i to prije vojne demokracije Histra. Najpoznatiji kult koji se štovao bio je ranije spomenuti kult plodnosti, a svi kultovi su ostali vjerni domaćoj tradiciji, dok su u rimsko vrijeme ostali priznati u autohtonom obliku ili u rimskoj verziji, odnosno 'interpretatio romana'.